Kako je (opet) put u pakao (zatvor) popločen dobrim namjerama

Danko Selak SAM, Licenciranje

Erica Lundgrena, jednog od „pionira i najvećih entuzijasta e-reciklaže“, kako ga naziva Jutarnji list i mnogi drugi), čovjeka koji je svoj život i tvrtku posvetio obnavljaju i iskorištavanju odbačene elektronike, Microsoft je tužio sudu na Floridi za izgubljenu dobit i kršenje autorskih prava, jer je umnožio 28.000 diskova sa Windows operativnim sustavom i planirao ih prodavati – ali bez instalacijskih ključeva.

Proces je pred par tjedana završen, i sud na Floridi Lundgrena je osudio na globu od 50.000 USD i na 15 mjeseci zatvora. Da li se ovdje radi o nepravednoj borbi korporacije protiv malog čovjeka, ili je ipak nešto drugo posrijedi, pročitajte u nastavku.

Ovaj tekst nije pokušaj ocjenjivanja pravne utemeljenosti presude, to bi bilo odista preuzetno, no on jest pokušaj objašnjenja konteksta i logike kojom su se vjerojatno vodili jedna (Microsoft) druga, (Lundgren) i treća strana (sud).

Lundgrenova rečenica koju je izgovorio nakon presude (“Da sam samo napisao ‘Ericov disk za oporavak’ na svaki disk, sve bi bilo u redu”) zapravo objašnjava cijeli ovaj slučaj.

Microsoft daje pravo svim svojim korisnicima da besplatno preuzimaju s interneta instalaciju Windowsa za potrebe reinstalacija svojih računala. Te instalacije dostupne su javno putem njihovih web stranica. Sve što je potrebno imati jest ključ za aktivaciju koji dolazi zajedno sa inicijalno kupljenom legalnom OEM licencom (OEM = Original Equipment Manufacturer – licenca koja dolazi samo i isključivo sa novim računalom i neprenosiva je, živi dok živi računalo, kad „umre“ računalo i ona „umire“ zajedno s njim).

Druga opcija na raspolaganju kupcima računala je narudžba ili preuzimanje s interneta tzv „recovery“ diskova (mediji za vraćanje operativnog sustava računala u izvorno tvorničko stanje) od proizvođača svog računala. I takvi mediji su, naravno, besplatni.

I to je to. Nije najjednostavnije na svijetu, ali je moguće. Tu dolazimo do drugog dijela priče a to su „refurbished“, ili obnovljena računala. To su, dakle, računala koja je neka tvrtka otpisala odnosno rashodovala i prodala ih tvrtki koja se bavi obnovom računala. Ta tvrtka onda računala obnavlja, mijenja im neke komponente sa novijima, čini ih ponovno funkcionalnima za manje zahtjevne poslove odnosno uporabu. Kad u tu priču ovdje vratimo spomenute OEM licence, jasno je da tako obnovljeno računalo, ako je originalno bilo nabavljeno sa legalnom OEM licencom, i dalje ima tu legalnu licencu Windows operativnog sustava koja je izvorno došla s njim (osim u slučaju zamjene matične ploče, jer po Microsoftovoj definiciji, matična ploča je ono što definira računalo). Korisnik koji kupi takvo obnovljeno računalo, na gore opisane načine može besplatno doći do instalacije, no Microsoft proizvođačima obnovljenih računala daje i mogućnost da od njih (Microsofta) kupe legalne „recovery“ diskove zajedno sa aktivacijskim ključevima (u slučaju da su originalni izgubljeni) za 25 USD po komadu. To proizvođačima obnovljenih računala omogućava da svojim kupcima, uz mali trošak, olakšaju proces instalacije i aktivacije Windowsa, a daje im i fizički medij i ključ koji mogu spremiti za eventualnu ponovnu upotrebu.

Lundgren je, po vlastitom priznanju instalaciju koju je napravio, namjeravao prodavati samo tvrtkama koje su obnavljale računala koja su imala legalno kupljenu OEM licencu, dakle, njegovi kupci, odnosno njihovi korisnici su imali pravo na spomenuto besplatno preuzimanje i instalaciju Windows operativnog sustava. A onda je on odlučio olakšati taj proces, tako da je sam preuzeo s interneta tu besplatnu, javno dostupnu instalaciju Windowsa (bez ključa) i dao napraviti 28 tisuća kopija.

Po njegovoj logici, tu nema ništa sporno, jer je preuzeo javno dostupan softver sa interneta i umnažanjem ga je imao namjeru učiniti dostupnim korisnicima koji su ionako imali pravo na njega temeljem posjedovane valjane OEM licence isporučene sa njihovim obnovljenim računalima. Dodatno Lundgren je tvrdio da nijedan takav disk nije prodan a i da je cijeli projekt bio neprofitan, odnosno namijenjen cilju produženja životnog vijeka second-hand računala, i time, posredno, smanjenju količine elektroničkog otpada.

Po Microsoftovoj logici, Lundgren je ovim činom nanio štetu Microsoftu na sljedeća dva načina:

  • Izgubljena dobit, jer zbog njega bi proizvođači obnovljenih računala nisu naručili 28.000 Microsoftovih „recovery“ diskova po 25 USD. Microsoft je smatrao 20 USD po komadu potencijalnim Lundgrenovim profitom, pa je tražio 75% od tog iznosa (420.000) USD odštete
  • Povreda autorskih prava. Diskovi umnoženi u kineskoj tvornici bili su vizualno identični Microsoftovim odnosno proizvođačkim medijima, imali su logotipe, nazive i ostale registrirane zaštitne znakove tih proizvođača.

Sud je odbio Microsoftov zahtjev za povratom izgubljene dobiti jer Lundgenovi mediji nikada nisu stvarno bili pušteni u prodaju, ali je prihvatio kršenje autorskih prava (američki sudovi, odnosno pravosudni sustav je posebno osjetljiv na kršenje autorskih prava, više od europske, a pogotovo naše prakse) i dosudio je 50.000 USD globe i zatvorsku kaznu od 15 mjeseci (što je čak polovicu niže od američkih federalnih smjernica za kazne u ovakvim slučajevima).

Kako je sudac sam rekao, nije ovo bilo lako presuditi jer je sasvim očito da Lundgren nikako nije negativac ni računalni pirat i da nije ovo radio zbog neke svoje dobiti, probitka i slično. No, presudu je, takvu kava jest, vjerojatno donio vodeći se starom normom, još iz rimskog prava „Ignorantia legis non excusat (lat.: nepoznavanje zakona ne ispričava; ne opravdava njegovo kršenje).

I zato je posve točna ona Lundgernova rečenica citirana na početku. Da su diskovi umnoženi u Kini bili bez logotipova i zaštićenih znakova – nikom ništa.

U konačnici, vraćamo se na staro pitanje – pravo ili pravda. Nema između njih znaka jednakosti, jer je pravda univerzalna kategorija a pravo je (uvijek) i odraz interesa zakonodavca. Zato zapravo u ovoj presudi nema ničeg spornog, osim s moralnog aspekta gdje ona sigurno ostavlja gorak okus u ustima. No nije gotovo, presuda je prvostupanjska, i vidjet ćemo što će donijeti žalbeni postupak, a to će biti opet vrlo indikativno, budući da američki pravosudni sustav funkcionira po sistemu presedana i velika je vjerojatnost da će se većina budućih sličnih slučajeva presuđivati istovjetno ovom slučaju.